Ljudi i androidi: humanizam i posle

Autori

DOI:

https://doi.org/10.7251/FLZB2501013K

Ključne reči:

androidi, humanizam, transhumanizam, kritički posthumanizam, obrazovanje

Apstrakt

Namera priloga je da iskuša izazov koji za samorazumevanje čoveka predstavlja takozvana veštačka inteligencija uopšte, a naročito androidi. Ali prizma kroz koju će se to iskušati biće unekoliko neobična: (ne)zamislivost školovanja androida, odnosno analizovanje jednog naizgled naivnog pitanja: zašto androidi ne idu u školu? To je pitanje, međutim, u bitnom smislu tendenciozno: čini se da bi se mogućnost obrazovanja ljudi, obrazovanja kao školovanja, mogla smatrati možda onom specifičnom razlikom koja ih odvaja od androida i kroz koju se prelamaju i druge „privilegije“ čoveka. Pitajući se za razloge zbog kojih su androidi isključeni iz prosvetnog sistema, istovremeno dakle nastojimo da mislimo liniju njihovog razgraničenja od ljudi i definišemo ljude. Disciplinarno govoreći, lik ili figura androida – onog ne-humanog ali ipak humanoida – poslužiće, možda bolje nego drugi, za izlaganje jedne obrazovno intonirane kritike humanizma. U svakom slučaju, trebalo bi da postane očito da se, naporedo sa promenama u shvatanju čoveka i sa napretkom tehno-nauke, menjao i menja se i njegov odnos prema svom veštačkom Drugom i njegovom obrazovanju: od kardinalne odbojnosti prema ideji da mašine, uslužne sprave, bezdušne stvari, mogu da pohađaju školu, preko rezervnog položaja da samostalni automati doduše mogu da uče, ali da je i domet njihovog učenja već isprogramiran, pa im je obrazovanje u uobičajenom humanističkom smislu te reči onemogućeno, do dopuštanja mogućnosti da se pridruže našim školama – zasad doduše samo u naučnofantastičnim projekcijama budućnosti.

##submission.downloads##

Objavljeno

25.09.2025

Broj časopisa

Sekcija

Plenarno predavanje