Procjena minimalnog zaustavnog puta pri kočenju

Apstrakt

U radu je provjereno koliko uspješno vozači procjenjuju dužinu zaustavnog puta koji moraju preći prilikom kočenja, ako voze prosječan porodični automobil različitim brzinama i uslovima na kolovozu. Korišteno je osam zadataka, u formi papir-olovka, koji su dobijeni ukrštanjem brzina (50, 70, 90, 110 km/h) i stanja na kolovozu (suv, vlažan). Uzorak je činilo 1408 punoljetnih građana Republike Srpske (50,5% žena), od 18 do 82 godine (prosjek 33 godine), koji imaju položen vozač ki ispit. Procijenjeni minimalni zaustavni put, u metrima, ispitanici su unosili u polje za odgovore. Rezultati pokazuju da većina ispitanika ne procjenjuje dobro zaustavni put, bez obzira na brzinu i uslove na putu. Oko polovine procjena dužine cijelog zaustavnog puta se nalazi u zoni koja odgo vara udaljenosti koja se pređe od trenutka opažanja opasnosti do početka kočenja (tzv. reakciona distanca). Između 80 i 90% ispitanika je potcijenilo minimalnu dužinu zaustavnog puta. Ako se isključi reakciona distanca, između 50 i 70% vozača i dalje potcjenjuje potrebnu dužinu zaustavnog puta, a ova tendencija se povećava što je brzina veća. Ovi nalazi pokazuju da ispitanici nemaju precizan uvid u to kako dužina zaustavnog puta zavisi od brzine kretanja, a pitanje je i da li su svjesni postojanja dvije komponente zaustavnog puta: reakcione distance i kočionog puta. S obzirom na to da je iskustvo naglog zaustavljanja prilikom kretanja velikim brzinama nešto što većina vozača nema u svom iskustvu, a posljedice pogrešne procjene su veoma ozbiljne, dobijeni nalazi ukazuju na potrebu intervencija u obuci vozača, kako bi naučili da realnije procjenjuju dužinu zaustavnog puta.